Nema komentara

Mi samo otključavamo vrata

Pisala sam već i o stanovima i o njihovim vlasnicima, kupcima, odlukama, a sad ću malo pisati o agentima. Znam da je percepcija agenata za nekretnine toliko raznolika da bi možda bilo jako zanimljivo tražiti sve vas koji ovo čitate da napišete svoje viđenje agenta za nekretnine.

Kolege i ja svakodnevno dobivamo pohvale i pisma zadovoljnih klijenata, na kraju krajeva, možete ih i pročitati na našim stranicama i u magazinu. U trenutku slanja tih preporuka za vas je posao već odrađen ili je na samom kraju, a za nas je to tek početak. l kako nas doživljavate na početku? Ono kad prvi put nazovete u ured s nekom idejom o suradnji jer nas je netko preporučio i kolegica kaže: kontaktirat će vas agent. I nazove vas agent. Pitate li se kako je ta osoba postala agent za nekretnine i što taj uopće radi? Otključava stanove? Kako dolazi do poslova? Ponekad otključava stanove, a ponekad samo pozvoni na vrata pa netko drugi otključa. A nekad ni to, vrata već budu otvorena. Jednostavan posao, jel tako? Mi isto svi mislimo da je najjednostavniji dio našeg posla doći na teren i sa smješkom spojiti kupca i prodavatelja. I to je opis našeg posla. Posredovanje. Spajanje ljudi koji imaju neke potrebe koje se poklapaju. A te potrebe su ono čime se zaista bavimo.

Kad otključam vrata jednog stana u sjenovitoj ulici punoj listopadnog drveća i kročim s kupcem u hodnik tog divnog stana izgrađenog 70-ih godina prošlog stoljeća, s velikim prozorima i pogledom na zelenilo, svaki put pomislim: Bože, što sam sve prošla s vlasnikom ovog stana da bih danas mogla samo otključati vrata. Kad sam prvi put došla vidjeti taj stan bio je hladan, prljav, pun stvari, izgledao je kao da je netko davno samo izašao i nikad se više nije vratio. Paučine posvuda, hrpa papira na stolu, cipele u hodniku… Gospođa koja me dočekala bila je malo zbunjena i uznemirena, živi u inozemstvu, ima tešku obiteljsku situaciju ovdje, mora prodati taj stan, a ne zna odakle krenuti. Nakon dužeg razgovora uspjela sam je malo umiriti i objasniti joj da moramo krenuti od papira, koji nisu bili ,,čisti˝. Uslijedilo je 6 mjeseci mailanja, dogovaranja, komunikacije s njezinim odvjetnikom, organizacije čišćenja stana, pa je onda pukla cijev. Onda smo potrošli neko vrijeme dok smo riješili tu vodu koja je izvirala iz zidova, pa smo ipak tek nakon toga čistili stan. Fotografirali ga i konačno 9 mjeseci nakon prvog susreta stan je bio spreman za otvaranje vrata. Tek nakon 9 mjeseci vođenja klijenta kroz sve dobila sam priliku staviti stan na tržište i prodavati ga. Naravno da nije svaki put tako. Ova situacija je specifična jer prodavateljica živi u inozemstvu i pomogla sam joj dovesti nekretninu u stanje za prodaju jer to nije mogla sama, ali jasno je da da bih joj mogla pomoći, moram znati kako. Osim što moram znati prodati stan, moram znati i kako ga osposobiti za prodaju. Ova gospođa je imala tu potrebu. A onda kad nađem nekog tko ima potrebu baš za takvim stanom, onda moram znati kako njemu pomoći da što lakše prođe kroz cijeli proces.

Tako će, uskoro, netko za moj lijepi stan u ulici listopadnog drveća dati ponudu za kupnju koju moram znati prenijeti prodavateljici i objasniti joj je li ta ponuda dobra i treba li je prihvatiti, a istovrmeno moram znati objasniti kupcu koji daje ponudu je li dobra i u skladu s tržištem. Eto, tek smo sad zapravo došli do tržišta, a i o njemu moram puno znati. Da bi moja gospođa iz inozemstva na kraju napisala i meni preporuku moram joj znati objasniti i kakve su prilike na tržištu. A s obziorm da to znam, ona će se na kraju dogovoriti s kupcem za cijenu koja će biti prihvatljiva i jednoj i drugoj strani i u skladu s tržištem. Naravno da ću ja posredovati u komunikaciji između njih jer znam potrebe i jednog i drugog, pa mi je posao da fokus zadržim samo na tom. Jer, zna se dogoditi da cijela kupoprodaja propadne zbog osobnog animoziteta stranaka. A složit ćete se da je to u najmanju ruku djetinjasto. Na kraju krajeva to je ipak posao i nema smisla da propadne zato što se prodavatelju ne sviđa kupčeva žena. A i to je moj posao. Na vrijeme otkriti da se prodavatelju ne sviđa kupčeva žena pa ih držati podalje jedno od drugog da se fokus vrati na ono što je važno.

Kad se konačno dogovore, sastavit ćemo ugovor koji će njih dvoje potpisati. A da bi bio dobro sastavljen i da bi obje strane bile zadovoljne ja moram znati objasniti odvjetniku elemente koji sačinjavaju taj ugovor. I kad se konačno taj ugovor potpiše trebat će me kupac. Kupac želi stan kupiti kreditom, pa mu treba pomoć oko pribavljanja dokumentacije za kredit, pa se možda neće dobro razumjeti s bankarom pa ću mu pomoći i u komunikaciji s bankom. Jednog dana kad taj stan u sjenovitoj ulici bude isplaćen i kad na kraju predam taj ključ s početka priče novom vlasniku stana najbolja nagrada za ovo sve što smo skoro godinu dana gradili bit će mi preporuka jer tako ću dobiti novi posao, a tu priča tek počinje.

Nema komentara

Hoćete li prvo kupiti ili prodati stan?

Uvijek pišem o stanovima jer su oni moj fokus. Radim u Centru i rijetko dobivam priliku prodavati kuće, pa gotovo uvijek pišem o stanovima. I namjerno sam stavila ovako malo zbunjujući naslov. Vidjet ćete da ima smisla. Želim vam pomoći u jednoj dilemi, odluci, kako god… Krenimo od početka. Često mi se dogodi da s novim klijentima dođem u situaciju koju ću sad opisati.

Prvi susret imamo na terenu, javili su nam se ljudi koji bi kupili stan i vidjeli su jedan koji im se sviđa u našoj ponudi i žele ga pogledati. Naravno da u prva dva kontakta (telefonska) nitko pristojan ne pita: ˝Imate li vi novca za trošiti ili samo gledate?˝ I tako, ne pita ni kolegica koja se javlja na telefon, ne pitam ni ja, jer nije pristojno. Organiziram svoj dan prema željama tog kupca, organiziram i prodavatelje prema željama kupca, pogledamo stan, svi ga jako hvale i dive mu se, pozdravimo se pristojno s prodavateljima i izađemo van. Na moje pitanje ,,Zadovoljava li ovaj stan vaše potrebe˝, nerijetko dobivam odgovor: ˝Divan je, to je baš ono što mi tražimo, ali moramo prvo prodati svoj stan˝. I to je uvijek, ali baš uvijek trenutak kad mi dođe slabo. Ne zato što mislim da moram svaki put kad izađem na teren nešto prodati, ne ni zato što što sam lijena pa mi se ne hoda s vama, čak nisam ni ljuta, nije mi zato slabo. Slabo mi je jer mi bude žao tog koji mi to izjavi jer zna što ga čeka, žao mi je  i onog prodavatelja kojeg smo upravo pristojno pozdravili jer se nada da ste baš vi kupac, a malo i mene jer mi je jako teško objasniti ljudima da to tako ne ide.

I kad iza toga pitam, a kako ste vi zamislili sad taj cijeli proces, dobijem gotovo uvijek isti odgovor. Vi biste malo gledali, pa kad nađete nešto što vam se sviđa onda ćete staviti svoj stan na tržište. Ne ide! Dakle, to nije pitanje je li bila prvo kokoš ili jaje. Ovdje je prvo kokoš i nema drugog načina. A kokoš je ta nekretnina koju morate prodati. Koji je smisao gledanja stanova ako nemate novac za kupiti onaj koji vam se svidi? Sigurna sam da vam ovo ne zvuči grubo kad to sad ovako čitate. Pogledat ćete nekoliko stanova i naići na onakav kakav želite, doći ćete doma i maštati o njemu, a ja ću vam za tjedan dana javiti da je prodan. Pa tako i drugi i treći i četvrti, a vaš stan koji ste tek stavili u ponudu još nitko nije ni došao pogledati. A još ako niste postavili dobro cijenu – ma nema kupca ni za lijek! A vi ste sebi našli stan! I što sad. Naravno da od panike gledate još više stanova, da imate rezervu, za svaki slučaj, ako se vaš proda pa da znate kamo ćete. Sve u životu ima svoj prirodni tijek, tako i taj proces prodaje/kupnje. I sad vam ovdje dajem recept za proći kroz to bez muke.

Ako ste odlučili prodati nekretninu u kojoj živite i zamijeniti je drugom, a jedina financijska sredstva koja su vam na raspolaganju su u nekretnini u kojoj živite, morate ih osloboditi. Mnogi se boje mogućnosti da će se stan u kojem žive brzo prodati i onda se neće imati gdje preseliti. Taj strah je opravdan. Da, možda se vaš stan brzo proda. I možda nećete imati novi. Daj Bože da se odmah proda i da morate u podstanare. Što prije to prelomite, bit će vam lakše. Puno je teže prodati nego kupiti nekretninu, još uvijek. I zato budite sretni ako se ona koju imate brzo proda, imat ćete slobodna sredstva da kupite drugu. Ali za to ćete možda morati podnijeti malu žrtvu stanovanja kod mame i tate ili u frendovom praznom stanu, ili će vam moja kolegica Andreja naći podstanarski stan dok ne kupite drugi. I ta faza će brzo proći, i neusporedivo je manje teška nego kad krenete obrnutim putem. Prvo ću kupiti, pa onda prodati.

A ako nemate pregled nad tržištem, i ako vas zanima kakvi se stanovi mogu naći na tržištu vaš/naš će vam agent dati detaljan pregled naše baze nekretnina, savjetovati vas kako dobro definirati što točno želite/trebate i eventualno vas odvesti u par nekretnina koje vam on savjetuje da pogledate da biste dobili širu sliku. Odlazak u razgled svega što vidite na portalima i svidi vam se na ekranu, bez stručnog savjeta dovest će vas samo do frustracije.

Nema komentara

Postoje li dobre vile s čarobnim štapićem?

Autorica: Ana Šenija

Zadnjih dana često razgovaram s prijateljima i kolegama o tome kako je u Centru jako puno neuređenih stanova koji čekaju bolje sutra i neku spretnu ruku da se njima pozabavi, da ih uredi i dade im novi sjaj. I to je ok, Centar je poprilično star kvart i zgrade su u prosjeku stare sto godina i nije za očekivati da su svi stanovi u sjajnom stanju. Ono što nije ok jest da uz to što su ti stanovi stari, nerijetko su i strašno prljavi i neuredni. Do sad smo se u Opereti puno bavili tom temom. Pisali smo, radili infografike, snimali priloge za televiziju i baš puno upiremo prstom u taj problem. Baš sam se nadala da ćemo preodgojiti prljavce i da će nam svima biti lakše. Međutim, izgleda da nam tu trebaju pomoći i stručnjaci iz drugih branši, npr. psiholozi.

Ja osjećam kako je moj poziv stalno pričati i pisati o tome. Naravno da neurednih stanova ima i u drugim kvartovima, ali kako se ja zadržavam većinom u Centru, on mi je u fokusu. Priznajem da i sama, i danas, nakon što sam vidjela većinu stanova koji su se u Centru prodavali zadnjih šest godina, često ostanem šokirana. Koliko god se trudila da me to ne dira, ostanem bez riječi.

Zadnje moje iskustvo, susret s takvim jednim stanom, staro je svega nekoliko sati i mislim da uz sve teme o kojima bih voljela pisati, ova se sama nametnula i ne mogu protiv toga. Ispočetka je mene bilo sram vlasniku prljavog i neurednog stana reći bilo što. Kao, ignoriram to kao da je neki hendikep kojem se jednostavno ne može pomoći, pa šutim, zaobilazim temu, proći će. Probudit ćemo se jednog dana i više neće biti kaos. Dobra vila će doći i čarobnim štapićem pomesti svu prašinu i oprati prljavštinu. Pa onda dođem s kupcima, pa se s njima pravim da je sve u redu, a njihovi pogledi usmjereni su jedino na hrpe smeća i starih nepotrebnih i prašnjavih kutija, na prljave zidove i namještaj i na zavjese dima od cigareta nervoznog vlasnika. Obično bi nakon takvog razgleda stana dobila odgovor da im se stan ne sviđa, ali ne znaju zašto. Pristojni ljudi pa je i njima neugodno reći da je takav nered da od njega ne vide potencijal. I tako, meni neugodno, kupcima neugodno, mi svi šutimo, a prljavca baš briga i još nas krivi zato što stan nije prodan.

Ponekad bih ja pokušala, na lijep način, onako diskretno skrenuti pažnju na situaciju: „Pa uskoro ćete se morati seliti, naći ćemo kupca, pa dajte malo krenite izbacivati nepotrebne stvari, poklonite, prodajte…“ I sve to nekako u rukavicama jer i dalje je meni neugodno, kao da sam ja napravila nered. Ne može čovjek protiv toga da se loše osjeća, a nije kriv. Vjerujem da znate o čemu pričam. Gotovo uvijek bih naišla na otpor vlasnika ako bih nešto spomenula. Naravno da postoji bezbroj razloga zašto je takav nered. Čest odgovor je: „Evo baš smo sad mislili, ali ne isplati nam se dok ne prodamo stan i ne nađemo novi.“ Ili: „Ma gospođo Ana, pa ja to sredim za pola sata, nije to strašno!“ Pa što onda ne središ? Kažu često: „Ovdje je živjela moja mama, ona je to tako držala, a ja sad nemam vremena.“ Ima tih originalnih odgovora beskrajno mnogo.

Pitat će se netko, kako se sad usudim ovo pisati, možda nekog uvrijedim. Nije mi cilj nikoga uvrijediti, ali svakako mi je drago da su se prepoznali pa možda nešto i poduzmu kako bi rasteretili svoj brlog. Ovom zadnjem slučaju, od prije par sati još nisam ništa rekla, sve se nadam da će pročitati ovaj tekst, pa se nešto promijeni. Nije problem to što meni ponekad dođe malo slabo nakon što uđem u takav stan, navikla sam. Problem je što ćete odbiti gotovo sve potencijalne kupce. Ljudi koji nemaju takav „lifestyle“, a što i nije za osuđivati, gledat će samo u taj nered. U ljudskoj prirodi je da se fokus zadržava na onome što je novo i drukčije, a nered i prljavština su sigurno drukčiji od onog što je pozitivno. Ljudima je nemoguće zamisliti život u stanu u koji nisu mogli ući i nikad ga neće uzeti u obzir za stanovanje. Shvatila sam da nije dobro ni upozoriti kupce da je u stanu u koji idu jako neuredno jer onda opet samo gledaju u to na što sam ih upozorila.

Naučila sam s godinama ljudima reći u lice da žive u uvjetima koji nisu prihvatljivi za prodaju stana i da to moraju promijeniti. Ne čuju to svi. I često puta me ne gledaju baš blagonaklono nakon toga.
Smatram da svatko svoj život može voditi kako želi i živjeti u neredu i prljavštini, naravno ako taj nered ne ugrožava druge. No, onog trenutka kad zovete nas, morate se prilagoditi i prihvatiti neka pravila. Nitko vam ne može pomoći ako si sami ne pomognete.

Morate biti svjesni toga da to koliko vi energije uložite u prodaju svog stana vidimo i mi i kupci. Nije dovoljno samo nazvati agenciju i nadati se da smo svemogući. Sjajni smo, ali ako je vama teško pospremiti i oprati nekretninu za koju očekujete da vam netko plati cijenu kvadrata dvije prosječne hrvatske plaće i ako vam se teško suzdržati od pušenja barem dok su vam kupci u stanu, jasno je da vi niste ozbiljni u svojoj namjeri da prodate. Onaj tko je ozbiljan napravit će sve što je potrebno i slušati savjete svog agenta. Jer da biste dobili, uvijek morate uložiti. Pa makar samo par sati svoga vremena (dobro, u nekim slučajevima i par mjeseci :)).

Nema komentara

Nevidljivi posrednik

Nakon prvog bloga javilo se dosta ljudi s podrškom i komentarima i cijela ta priča mi je baš ugodna. Posebno jer počinjem nešto novo. Puno puta sam dosad pustila staro i počela novo. Radila sam to svjesno, ali je ipak često bilo i bolno i grčevito, a u terminalnoj fazi bih sama sebi nasapunala dasku i ne bi bio postignut cilj koji sam si zadala. Pogodila bih uvijek negdje, ali ne baš u onu metu koja je postavljena.
I tako se cijela ova priča sad lagano kotrlja i razvija, i izaziva reakcije, što je divno jer dokazuje ono da smo kovači vlastite sreće. Sama sam sve pokrenula, zar ne? Tako je meni iz te prve priče o Gospođi iz Centra, došla nova, Gospođa s Prisavlja. Već me puno toga naučila, i iz razgovora s njom rodilo se puno tema koje želim podijeliti s vama. Jedan od highlighta tog razgovora je definitivno ono što sam spomenula na početku. Početak nečeg novog i puštanje starog. Ja znam da vas prilikom kupnje i prodaje prati jedan posrednik, ali nije agent za nekretnine. Štoviše, on je agentu za nekretnine smrtni neprijatelj, a vama je često prijatelj. To je jedan nevidljivi posrednik, nešto što sam gore spomenula, to je onaj koji sapuna daske. Zvat ćemo ga imenom koje većina zna, makar on ima još puno imena. On je Strah. Strah ima puno prezimena, ovaj iz moje priče se zove strah od novog i otpuštanja starog.

Zašto se između ostalog, vaša nekretnina ne može prodati ili što je čest razlog, ali pravi razlog, ne-kupnje? E sad, znam ja da ima tu odgovora poput onoga da niste našli što ste tražili, niste prodali jer niste dobili dovoljno dobru ponudu… A jeste li ikad iskreno sami sebi odgovorili je li vas bilo strah promjene? Je li vas bilo strah toga što se sve može dogoditi novo u vašem životu onog trenutka kad potpišete taj ugovor i dobijete ili date novac? Je li vas bilo strah selidbe u novo i nepoznato, sretanja novih ljudi koji će se na tom putu naći, novih izazova, troškova, nepoznatog? Možete li sami sebi bez imalo varanja priznati da strah nije nimalo bio prisutan i da vam nije pomogao naći razlog da ne ispunite svoj cilj?

Iz mog iskustva, strah je kočnica broj 1 koja vas sprječava da prodate ili kupite. Razvije se taj strah u milijun različitih dobrih i logičnih izgovora, ali on uvijek imaju jedan zajednički nazivnik. I sad kad ovo čitate, ima li vama taj strah smisla? Ima li smisla da ne napravite promjenu zato što je se bojite? Nema smisla. Svejedno, to svaki dan gledam i pokušavam naći načina kako vam pomoći na tom putu. Jedino što sam do sad otkrila, a što pomaže, jest da kad imate povjerenje u mene onda taj strah gubi na snazi. Onda se velika količina straha kanalizira kroz mene, ali ipak skupa dođemo do cilja.
Povjerenje koje imate u agenta s kojim radite dovest će vas do cilja. Zato nađite agenta u kojeg imate povjerenja i radite samo s njim. On ili ona će vam pomoći da prevladate sve te izazove i krenete u novo. Za to vam treba samo jedan agent, ne dva, ne deset. Kad agent zna da ima vaše povjerenje onda će dati sve od sebe da dođete do cilja, jer mu je vaše povjerenje najbolji motiv za završetak posla. Kad znamo da imamo vaše povjerenje sve je lakše i znamo da ne držite figu u džepu jer ste u velikom strahu. Jedini recept za win-win. Nije li takav odnos ekskluzivan? I kad vam netko od kolega, ili ja ponudimo ekskluzivno posredovanje, znajte da vam time nudimo najbolju pomoć koju možete dobiti i jedino čemu se nadamo jest da smo zaslužili vaše povjerenje da vas pratimo na putu iz starog u novo. Zahvaljujem Gospođi s Prisavlja što je došla s povjerenjem i inspirirala me da ovo napišem i podijelim s vama.

Nema komentara

Tko želi nađe načina, tko ne želi nađe izgovor

Dugo već razmišljam o tome kako bih bila jako sretna kad bi samo 10% mojih klijenata koji su u ulozi prodavatelja imalo moje iskustvo i kako bi im to olakšalo ,,muke po prodavatelju“. Naravno da je to nemoguće postići i naravno da moj posao onda ne bi imao smisla. Ali želim to podijeliti i olakšati nam svima, koliko god mogu. Možda će me neki od vas, koji ste u ulozi prodavatelja, čuti.

Razgovarala sam neki dan s kolegama u uredu o tome kako nam je ponekad teško raditi s ljudima koji
nas zovu jer, očito, trebaju našu pomoć, ali nisu spremni na suradnju.
Kako to izgleda? Prodajete jer želite ili morate, zovete Operetu i kad Vam agent dođe na prvi razgovor taj razgovor ide otprilike ovako: „Ja držim svoju cijenu jer mi se ne žuri“,
„Prodat ću to kad naiđe pravi kupac, onaj tko želi baš ovakvu nekretninu“, „Moj stan je adaptiran prije 8 godina i ja sam u njega puno uložio, on vrijedi.“, „Ja se nemam gdje preseliti ako se to proda i nisam spreman biti podstanar i neću primiti kaparu dok ne nađem drugi stan“…
Kad krenemo u tom smjeru, ja, a i moji kolege, reći ćemo Vam kakvo je stanje na zagrebačkom tržištu i uputiti Vas u pravom smjeru, ali to je najčešće ono što nitko u tom trenutku ne želi čuti i nerijetko se dogodi da u tom trenutku više nismo na istoj strani. Zašto? Zato što nas se počinje gledati kao neprijatelja i više ne dopuštaju da ih vodimo. Ali razmislite malo. Mi živimo od prodaje i od provizije od prodanih nekretnina. Nitko nas ne plaća po izlasku na teren. Je li nama u interesu izgovarati to što Vam izgovaramo, a da to zaista nije istina? Jasno da nije. Sve ove rečenice klijent izgovara dok odluka još nije donesena. Da budem kratka, to je izgovor da ne proda. Kako, pa morate prodati, želite, odlučili ste? Niste? Kako niste?
Tako, vrlo jednostavno. Tko želi, nađe načina, tko ne želi nađe izgovor. I sva istina leži u toj staroj narodnoj. Onog trenutka kad Vi odlučite prodati ništa više neće biti prepreka. Ni cijena, ni rok iseljenja, ni uloženo, ni neizvjesna budućnost. A budućnost je, ako malo bolje razmislite uvijek neizvjesna. Nikad ne znate što Vam sutra nosi. Pa tako i kod prodaje. Kad odlučite, onda se prepustite. A kad se prepustite onda ste u dobrim rukama jer s godinama iskustva koje imam ne može Vam se dogoditi ništa što ne mogu riješiti. Bit će neočekivanih situacija, naravno, ali zamislite kako bi život bio dosadan da ih nema. Bit će možda i velikog stresa, ali jamčim Vam da će iz toga na kraju uvijek izaći nešto dobro.

Podijelit ću jedno jako svježe iskustvo s jednom gospođom iz kvarta u kojem radim i koji obožavam i zbog arhitekture i zbog energije i zbog ljudi koji tu žive. Iz centra. I zvat ću je Gospođa iz centra.
Gospođa iz centra je nazvala ured da želi prodati stan i ja sam joj dodijeljena kao agent. Prvi kontakt bio je telefonski i ja sam već tad znala da je ona odlučila prodati. Nisam ja vidovita niti sam Freud, ali sam po načinu na koji je taj prvi put razgovarala znala da je odluka donesena i da je spremna prihvatiti pomoć koju traži. Budimo iskreni, svi mi često tražimo pomoć, ali nismo je uvijek spremni prihvatiti. I to u različitim životnim situacijama, ne samo kod prodaje nekretnine. Odete k doktoru jer vas boli, a on kaže da je dijeta nužna da biste se izvukli iz tog problema, ali joj… pa kako se odreći svih tih delicija koje obožavate i ne prihvatite pomoć. Kad sam posjetila Gospođu iz centra nakon tog razgovora u njenom tadašnjem domu razgovor je tekao tako lagano da sam ja isti tren znala da će ta nekretnina biti jako brzo prodana. Ono što morate znati jest da taj stan nije bio ni jako arhitektonski lijep, niti je zgrada u sjajnom stanju (da budem skroz iskrena stepenište malo smrducka), lokacija je ok, ali nije naprodavljivija u centru, a u stan je trebalo puno uložiti i svatko tko kupuje takav stan bi ga uređivao. Sve su to bili nedostatci i kupce su realno mogli odbiti. Nije bio najbolji stan u centru, eto. Ali…ali! Gospođa iz centra je odlučila. Kasnije je ona, kad smo stan prodali i razgovarali o cijelom procesu, meni ispričala o tom trenutku kad je ona hodala ulicom i odlučila i isti tren nazvala moj ured i sama sebi postavila to kao ozbiljan cilj. A s obzirom da je odlučila, odmah je našla načina, a u toj situaciji način je bio taj da je bilo važno da posluša sve moje sugestije i da dođemo skupa do kupca. I došli smo. Jako brzo. Ne do jednog,  do dva. Imala je paralelno dvije sjajne ponude i gotovo je bila u poziciji da bira kome će prodati. I prodala je. I bila jako, jako sretna na kraju svega. Umorna, ali zadovoljna jer je riješila svoj problem i došla do cilja.

A mogla je naći izgovore. Imala ih je milijun. Živjela je sama u velikom stanu prepunom stvari koji je trebalo iseliti, ali nije imala kamo. Da bi kupila novi, manji stan, trebao joj je novac od prodaje ovog stana. Eh sad, a da bi Vam netko isplatio cjelokupan kupoprodajni iznos mora odmah iza toga ući u posjed. A ako kupac uđe u posjed kud će ona  sa svim tim stvarima jer novi stan još nije kupila, nema novac…Da skratim, ona je željela i prepustila se i uz moju pomoć sve smo riješili. A kad se prepustite onda Vi kormilarite. Samo Vi i sve ide onako kako treba ići.

Jedini preduvjet da bi Vaša nekretnina bila prodana jest Vaša odluka da to zaista želite, a onda ćete uz pomoć dobrog agenta naći način.