Nema komentara

Krojač po mjeri

Autorica: Ana Šenija

Nekidan mi je na sastanak u ured došla jedna gospođa koja nam se javila da traži stan u Centru. Zamolila sam je da se nađemo na kratkom sastanku, volimo se s kupcima prvi put sastati u uredu, bez obaveze da idu gledati nekretninu. Upoznamo se i popričamo o željama i mogućnostima, stvori se odnos između agenta i klijenta i onda sve ide puno jednostavnije.

I tako je i ova gospođa prepoznala važnost tog susreta u uredu. Nakon kratkog upoznavanja kaže ona meni da traži stan za kćer. E to je uvijek trenutak male žalosti i tuge…za mene, a ubrzo će bit i za nju. Teško mi je to objasniti i nije mi namjera nikog uvrijediti, ali najprostije rečeno dragi moji, to vam je k´o da nekog pošaljete da ode i da proba donji dio donjeg veša umjesto vas. Znate koji je to dio. Što će jadna majka nego udovoljiti svojoj mezimici koja živi na obali Lijepe Naše i nema, ama baš nimalo, vremena doći u Zagreb i tražiti sebi nekretninu. Odmah se meni pojavilo zločesto pitanje, a kad će sirota uopće stići živjeti u tom stanu kad ga nema vremena naći i kupiti?  Ali nije to sve, ima mezimica i budućeg muža koji živi u Zagrebu, ali ni on nema vremena gledati stanove. Nego, pošalju oni punicu. Saslušala sam gospođu dok mi je prenosila želje svoje kćeri. Ovako dakle: Centar, lift, parking, nova gradnja, uređen stan. E sad me još više zbunila. Pitala sam je da mi objasni što njenoj djeci znači Centar, zna se dogoditi da ljudi Centrom smatraju neki širi radijus od onoga što mi tako nazivamo pa sam samo htjela provjeriti. Gospođa dobro razumije raspored kvartova i lijepo mi objasni što misli. Dobro. Sad smo na jako osjetljivom teritoriju, a zove se očekivanja.

 

Očekivanja su toliko zeznuta stvar koja nas u životu, na svim planovima koče od trenutka kad postanemo svjesni sebe, pa dok god nam mozak radi. Očekujemo sve. Stalno nešto očekujemo i stalno se ljutimo jer nismo dobili sve što smo očekivali. Očekujemo da nam mama svaki dan daje da jedemo čokoladu kad smo mali. Očekujemo da nam dečko kupi poklon za rođendan, a nismo mu rekli da želimo da nam kupi. Pa on ne kupi i odmah postane bivši. Pa očekujemo da nam mama i tata kupe stan kad se odlučimo odseliti od njih, pa oni to ne naprave i cijeli život im zamjeramo jer nam nisu ništa dali. Pa onda očekujemo da nam svi budu zahvalni kad nešto napravimo za njih, a nisu nas to tražili i tako… Nama ljudima je u krvi da od drugih stalno nešto očekujemo jer da nemamo toga bili bismo apsolutno sretni i pomireni sami sa sobom, a to ne možemo jer onda život ne bi imao smisla. I tako mezimica koja živi na obali očekuje da Grad Zagreb u Centru ima novogradnju s liftom, malo kvadrata, puno soba, garažu i za to je spremna dati, s obzirom na stanje na tržištu, premalo novca. Tako meni majka prenosi. Vidjela ona negdje vani da toga ima, a ako ima u Beču, mora biti i u Zagrebu.

Zamolim gospođu da mi objasni zašto ne bi došao u obzir stan za uređenje, pa da si ga sami urede. E, ne zna odgovor na to pitanje. Pa je pitam bi li možda uređeni stan, ali je stara zgrada, u blizini jedne javne garaže, e ni to ne zna. A cijelo vrijeme dok razgovaramo gospođa mi govori da je najbolje da mi odemo pogledati sve što se u Centru prodaje pa će ona njima javiti što je od toga dobro. Zamislite koliko bi to trajalo. Baš mi bude teško kad moram ljudima srušiti snove, ali izabrala sam takvo zanimanje pa moram. A možda sad i nekom od vas rušim snove (naravno, pod uvjetom da imate povjerenja u moju ekspertizu😊)

 

Dakle, ako ima u Beču nikako ne znači da ima u Zagrebu. Centar Zagreba trenutno nudi samo stare zgrade koje mogu biti u boljem i lošijem stanju, kao i stanovi u njima. Na parking možete rijetko računati, na liftove isto tako. A ako vam se i posreći da to nađete, najčešće stan morate detaljno renovirati. Ako želite kupiti stan u Centru i živjeti u njemu i prihvatiti ovo, onda znajte, ako niste dijete Centra, da stil života nije isti u svakom kvartu i možda ovdje nećete bili toliko ovisni o automobilu kao npr. u Novom Zagrebu i možda vam garaža nije toliko nužna jer kad jednom sparkate auto, možda ga nećete po nekoliko dana maknuti. I ako vam to sve odgovara onda nikako nemojte mamu slati da vam traži taj stan jer mama neće u njemu živjeti. Ili još bolje, prijateljicu! Koliko god to brutalno zvučalo, ali vidjela sam to više puta, prijatelji znaju biti malo zavidni za činjenicu da kupujete stan i dat će vam svoje subjektivno mišljenje i sugestiju. Ništa nećete postići s tim da netko drugi umjesto vas obilazi nekretnine i onda vam prenosi što je vidio. Zar je stvarno realno očekivati da netko drugi vidi sve što vas zanima i da vam to objektivno i realno prenese? Očekivanja, joj, joj!

 

Zato postoje agenti. Kad nađete malo vremena, sami se sastanite s agentom i on će vrlo brzo na temelju vašeg razgovora napraviti okvir u kojem će tražiti nekretnine za vas i obavještavati vas o tom što je novo na tržištu, a vi ćete morati naći malo vremena da pogledate nekoliko nekretnina. Ako imate jasnu viziju željenog i prenesete je agentu i poslušate sve njegove savjete, nećete puno vremena izgubiti na terenu. I tad nitko ne probava donji veš umjesto vas već imate krojača po mjeri kojeg ne morate često posjećivati, osim ako se niste jako udebljali 😊

Nema komentara

Mi samo otključavamo vrata

Pisala sam već i o stanovima i o njihovim vlasnicima, kupcima, odlukama, a sad ću malo pisati o agentima. Znam da je percepcija agenata za nekretnine toliko raznolika da bi možda bilo jako zanimljivo tražiti sve vas koji ovo čitate da napišete svoje viđenje agenta za nekretnine.

Kolege i ja svakodnevno dobivamo pohvale i pisma zadovoljnih klijenata, na kraju krajeva, možete ih i pročitati na našim stranicama i u magazinu. U trenutku slanja tih preporuka za vas je posao već odrađen ili je na samom kraju, a za nas je to tek početak. l kako nas doživljavate na početku? Ono kad prvi put nazovete u ured s nekom idejom o suradnji jer nas je netko preporučio i kolegica kaže: kontaktirat će vas agent. I nazove vas agent. Pitate li se kako je ta osoba postala agent za nekretnine i što taj uopće radi? Otključava stanove? Kako dolazi do poslova? Ponekad otključava stanove, a ponekad samo pozvoni na vrata pa netko drugi otključa. A nekad ni to, vrata već budu otvorena. Jednostavan posao, jel tako? Mi isto svi mislimo da je najjednostavniji dio našeg posla doći na teren i sa smješkom spojiti kupca i prodavatelja. I to je opis našeg posla. Posredovanje. Spajanje ljudi koji imaju neke potrebe koje se poklapaju. A te potrebe su ono čime se zaista bavimo.

Kad otključam vrata jednog stana u sjenovitoj ulici punoj listopadnog drveća i kročim s kupcem u hodnik tog divnog stana izgrađenog 70-ih godina prošlog stoljeća, s velikim prozorima i pogledom na zelenilo, svaki put pomislim: Bože, što sam sve prošla s vlasnikom ovog stana da bih danas mogla samo otključati vrata. Kad sam prvi put došla vidjeti taj stan bio je hladan, prljav, pun stvari, izgledao je kao da je netko davno samo izašao i nikad se više nije vratio. Paučine posvuda, hrpa papira na stolu, cipele u hodniku… Gospođa koja me dočekala bila je malo zbunjena i uznemirena, živi u inozemstvu, ima tešku obiteljsku situaciju ovdje, mora prodati taj stan, a ne zna odakle krenuti. Nakon dužeg razgovora uspjela sam je malo umiriti i objasniti joj da moramo krenuti od papira, koji nisu bili ,,čisti˝. Uslijedilo je 6 mjeseci mailanja, dogovaranja, komunikacije s njezinim odvjetnikom, organizacije čišćenja stana, pa je onda pukla cijev. Onda smo potrošli neko vrijeme dok smo riješili tu vodu koja je izvirala iz zidova, pa smo ipak tek nakon toga čistili stan. Fotografirali ga i konačno 9 mjeseci nakon prvog susreta stan je bio spreman za otvaranje vrata. Tek nakon 9 mjeseci vođenja klijenta kroz sve dobila sam priliku staviti stan na tržište i prodavati ga. Naravno da nije svaki put tako. Ova situacija je specifična jer prodavateljica živi u inozemstvu i pomogla sam joj dovesti nekretninu u stanje za prodaju jer to nije mogla sama, ali jasno je da da bih joj mogla pomoći, moram znati kako. Osim što moram znati prodati stan, moram znati i kako ga osposobiti za prodaju. Ova gospođa je imala tu potrebu. A onda kad nađem nekog tko ima potrebu baš za takvim stanom, onda moram znati kako njemu pomoći da što lakše prođe kroz cijeli proces.

Tako će, uskoro, netko za moj lijepi stan u ulici listopadnog drveća dati ponudu za kupnju koju moram znati prenijeti prodavateljici i objasniti joj je li ta ponuda dobra i treba li je prihvatiti, a istovrmeno moram znati objasniti kupcu koji daje ponudu je li dobra i u skladu s tržištem. Eto, tek smo sad zapravo došli do tržišta, a i o njemu moram puno znati. Da bi moja gospođa iz inozemstva na kraju napisala i meni preporuku moram joj znati objasniti i kakve su prilike na tržištu. A s obziorm da to znam, ona će se na kraju dogovoriti s kupcem za cijenu koja će biti prihvatljiva i jednoj i drugoj strani i u skladu s tržištem. Naravno da ću ja posredovati u komunikaciji između njih jer znam potrebe i jednog i drugog, pa mi je posao da fokus zadržim samo na tom. Jer, zna se dogoditi da cijela kupoprodaja propadne zbog osobnog animoziteta stranaka. A složit ćete se da je to u najmanju ruku djetinjasto. Na kraju krajeva to je ipak posao i nema smisla da propadne zato što se prodavatelju ne sviđa kupčeva žena. A i to je moj posao. Na vrijeme otkriti da se prodavatelju ne sviđa kupčeva žena pa ih držati podalje jedno od drugog da se fokus vrati na ono što je važno.

Kad se konačno dogovore, sastavit ćemo ugovor koji će njih dvoje potpisati. A da bi bio dobro sastavljen i da bi obje strane bile zadovoljne ja moram znati objasniti odvjetniku elemente koji sačinjavaju taj ugovor. I kad se konačno taj ugovor potpiše trebat će me kupac. Kupac želi stan kupiti kreditom, pa mu treba pomoć oko pribavljanja dokumentacije za kredit, pa se možda neće dobro razumjeti s bankarom pa ću mu pomoći i u komunikaciji s bankom. Jednog dana kad taj stan u sjenovitoj ulici bude isplaćen i kad na kraju predam taj ključ s početka priče novom vlasniku stana najbolja nagrada za ovo sve što smo skoro godinu dana gradili bit će mi preporuka jer tako ću dobiti novi posao, a tu priča tek počinje.

Nema komentara

Hoćete li prvo kupiti ili prodati stan?

Uvijek pišem o stanovima jer su oni moj fokus. Radim u Centru i rijetko dobivam priliku prodavati kuće, pa gotovo uvijek pišem o stanovima. I namjerno sam stavila ovako malo zbunjujući naslov. Vidjet ćete da ima smisla. Želim vam pomoći u jednoj dilemi, odluci, kako god… Krenimo od početka. Često mi se dogodi da s novim klijentima dođem u situaciju koju ću sad opisati.

Prvi susret imamo na terenu, javili su nam se ljudi koji bi kupili stan i vidjeli su jedan koji im se sviđa u našoj ponudi i žele ga pogledati. Naravno da u prva dva kontakta (telefonska) nitko pristojan ne pita: ˝Imate li vi novca za trošiti ili samo gledate?˝ I tako, ne pita ni kolegica koja se javlja na telefon, ne pitam ni ja, jer nije pristojno. Organiziram svoj dan prema željama tog kupca, organiziram i prodavatelje prema željama kupca, pogledamo stan, svi ga jako hvale i dive mu se, pozdravimo se pristojno s prodavateljima i izađemo van. Na moje pitanje ,,Zadovoljava li ovaj stan vaše potrebe˝, nerijetko dobivam odgovor: ˝Divan je, to je baš ono što mi tražimo, ali moramo prvo prodati svoj stan˝. I to je uvijek, ali baš uvijek trenutak kad mi dođe slabo. Ne zato što mislim da moram svaki put kad izađem na teren nešto prodati, ne ni zato što što sam lijena pa mi se ne hoda s vama, čak nisam ni ljuta, nije mi zato slabo. Slabo mi je jer mi bude žao tog koji mi to izjavi jer zna što ga čeka, žao mi je  i onog prodavatelja kojeg smo upravo pristojno pozdravili jer se nada da ste baš vi kupac, a malo i mene jer mi je jako teško objasniti ljudima da to tako ne ide.

I kad iza toga pitam, a kako ste vi zamislili sad taj cijeli proces, dobijem gotovo uvijek isti odgovor. Vi biste malo gledali, pa kad nađete nešto što vam se sviđa onda ćete staviti svoj stan na tržište. Ne ide! Dakle, to nije pitanje je li bila prvo kokoš ili jaje. Ovdje je prvo kokoš i nema drugog načina. A kokoš je ta nekretnina koju morate prodati. Koji je smisao gledanja stanova ako nemate novac za kupiti onaj koji vam se svidi? Sigurna sam da vam ovo ne zvuči grubo kad to sad ovako čitate. Pogledat ćete nekoliko stanova i naići na onakav kakav želite, doći ćete doma i maštati o njemu, a ja ću vam za tjedan dana javiti da je prodan. Pa tako i drugi i treći i četvrti, a vaš stan koji ste tek stavili u ponudu još nitko nije ni došao pogledati. A još ako niste postavili dobro cijenu – ma nema kupca ni za lijek! A vi ste sebi našli stan! I što sad. Naravno da od panike gledate još više stanova, da imate rezervu, za svaki slučaj, ako se vaš proda pa da znate kamo ćete. Sve u životu ima svoj prirodni tijek, tako i taj proces prodaje/kupnje. I sad vam ovdje dajem recept za proći kroz to bez muke.

Ako ste odlučili prodati nekretninu u kojoj živite i zamijeniti je drugom, a jedina financijska sredstva koja su vam na raspolaganju su u nekretnini u kojoj živite, morate ih osloboditi. Mnogi se boje mogućnosti da će se stan u kojem žive brzo prodati i onda se neće imati gdje preseliti. Taj strah je opravdan. Da, možda se vaš stan brzo proda. I možda nećete imati novi. Daj Bože da se odmah proda i da morate u podstanare. Što prije to prelomite, bit će vam lakše. Puno je teže prodati nego kupiti nekretninu, još uvijek. I zato budite sretni ako se ona koju imate brzo proda, imat ćete slobodna sredstva da kupite drugu. Ali za to ćete možda morati podnijeti malu žrtvu stanovanja kod mame i tate ili u frendovom praznom stanu, ili će vam moja kolegica Andreja naći podstanarski stan dok ne kupite drugi. I ta faza će brzo proći, i neusporedivo je manje teška nego kad krenete obrnutim putem. Prvo ću kupiti, pa onda prodati.

A ako nemate pregled nad tržištem, i ako vas zanima kakvi se stanovi mogu naći na tržištu vaš/naš će vam agent dati detaljan pregled naše baze nekretnina, savjetovati vas kako dobro definirati što točno želite/trebate i eventualno vas odvesti u par nekretnina koje vam on savjetuje da pogledate da biste dobili širu sliku. Odlazak u razgled svega što vidite na portalima i svidi vam se na ekranu, bez stručnog savjeta dovest će vas samo do frustracije.

Nema komentara

Postoje li dobre vile s čarobnim štapićem?

Autorica: Ana Šenija

Zadnjih dana često razgovaram s prijateljima i kolegama o tome kako je u Centru jako puno neuređenih stanova koji čekaju bolje sutra i neku spretnu ruku da se njima pozabavi, da ih uredi i dade im novi sjaj. I to je ok, Centar je poprilično star kvart i zgrade su u prosjeku stare sto godina i nije za očekivati da su svi stanovi u sjajnom stanju. Ono što nije ok jest da uz to što su ti stanovi stari, nerijetko su i strašno prljavi i neuredni. Do sad smo se u Opereti puno bavili tom temom. Pisali smo, radili infografike, snimali priloge za televiziju i baš puno upiremo prstom u taj problem. Baš sam se nadala da ćemo preodgojiti prljavce i da će nam svima biti lakše. Međutim, izgleda da nam tu trebaju pomoći i stručnjaci iz drugih branši, npr. psiholozi.

Ja osjećam kako je moj poziv stalno pričati i pisati o tome. Naravno da neurednih stanova ima i u drugim kvartovima, ali kako se ja zadržavam većinom u Centru, on mi je u fokusu. Priznajem da i sama, i danas, nakon što sam vidjela većinu stanova koji su se u Centru prodavali zadnjih šest godina, često ostanem šokirana. Koliko god se trudila da me to ne dira, ostanem bez riječi.

Zadnje moje iskustvo, susret s takvim jednim stanom, staro je svega nekoliko sati i mislim da uz sve teme o kojima bih voljela pisati, ova se sama nametnula i ne mogu protiv toga. Ispočetka je mene bilo sram vlasniku prljavog i neurednog stana reći bilo što. Kao, ignoriram to kao da je neki hendikep kojem se jednostavno ne može pomoći, pa šutim, zaobilazim temu, proći će. Probudit ćemo se jednog dana i više neće biti kaos. Dobra vila će doći i čarobnim štapićem pomesti svu prašinu i oprati prljavštinu. Pa onda dođem s kupcima, pa se s njima pravim da je sve u redu, a njihovi pogledi usmjereni su jedino na hrpe smeća i starih nepotrebnih i prašnjavih kutija, na prljave zidove i namještaj i na zavjese dima od cigareta nervoznog vlasnika. Obično bi nakon takvog razgleda stana dobila odgovor da im se stan ne sviđa, ali ne znaju zašto. Pristojni ljudi pa je i njima neugodno reći da je takav nered da od njega ne vide potencijal. I tako, meni neugodno, kupcima neugodno, mi svi šutimo, a prljavca baš briga i još nas krivi zato što stan nije prodan.

Ponekad bih ja pokušala, na lijep način, onako diskretno skrenuti pažnju na situaciju: „Pa uskoro ćete se morati seliti, naći ćemo kupca, pa dajte malo krenite izbacivati nepotrebne stvari, poklonite, prodajte…“ I sve to nekako u rukavicama jer i dalje je meni neugodno, kao da sam ja napravila nered. Ne može čovjek protiv toga da se loše osjeća, a nije kriv. Vjerujem da znate o čemu pričam. Gotovo uvijek bih naišla na otpor vlasnika ako bih nešto spomenula. Naravno da postoji bezbroj razloga zašto je takav nered. Čest odgovor je: „Evo baš smo sad mislili, ali ne isplati nam se dok ne prodamo stan i ne nađemo novi.“ Ili: „Ma gospođo Ana, pa ja to sredim za pola sata, nije to strašno!“ Pa što onda ne središ? Kažu često: „Ovdje je živjela moja mama, ona je to tako držala, a ja sad nemam vremena.“ Ima tih originalnih odgovora beskrajno mnogo.

Pitat će se netko, kako se sad usudim ovo pisati, možda nekog uvrijedim. Nije mi cilj nikoga uvrijediti, ali svakako mi je drago da su se prepoznali pa možda nešto i poduzmu kako bi rasteretili svoj brlog. Ovom zadnjem slučaju, od prije par sati još nisam ništa rekla, sve se nadam da će pročitati ovaj tekst, pa se nešto promijeni. Nije problem to što meni ponekad dođe malo slabo nakon što uđem u takav stan, navikla sam. Problem je što ćete odbiti gotovo sve potencijalne kupce. Ljudi koji nemaju takav „lifestyle“, a što i nije za osuđivati, gledat će samo u taj nered. U ljudskoj prirodi je da se fokus zadržava na onome što je novo i drukčije, a nered i prljavština su sigurno drukčiji od onog što je pozitivno. Ljudima je nemoguće zamisliti život u stanu u koji nisu mogli ući i nikad ga neće uzeti u obzir za stanovanje. Shvatila sam da nije dobro ni upozoriti kupce da je u stanu u koji idu jako neuredno jer onda opet samo gledaju u to na što sam ih upozorila.

Naučila sam s godinama ljudima reći u lice da žive u uvjetima koji nisu prihvatljivi za prodaju stana i da to moraju promijeniti. Ne čuju to svi. I često puta me ne gledaju baš blagonaklono nakon toga.
Smatram da svatko svoj život može voditi kako želi i živjeti u neredu i prljavštini, naravno ako taj nered ne ugrožava druge. No, onog trenutka kad zovete nas, morate se prilagoditi i prihvatiti neka pravila. Nitko vam ne može pomoći ako si sami ne pomognete.

Morate biti svjesni toga da to koliko vi energije uložite u prodaju svog stana vidimo i mi i kupci. Nije dovoljno samo nazvati agenciju i nadati se da smo svemogući. Sjajni smo, ali ako je vama teško pospremiti i oprati nekretninu za koju očekujete da vam netko plati cijenu kvadrata dvije prosječne hrvatske plaće i ako vam se teško suzdržati od pušenja barem dok su vam kupci u stanu, jasno je da vi niste ozbiljni u svojoj namjeri da prodate. Onaj tko je ozbiljan napravit će sve što je potrebno i slušati savjete svog agenta. Jer da biste dobili, uvijek morate uložiti. Pa makar samo par sati svoga vremena (dobro, u nekim slučajevima i par mjeseci :)).

Nema komentara

Nevidljivi posrednik

Nakon prvog bloga javilo se dosta ljudi s podrškom i komentarima i cijela ta priča mi je baš ugodna. Posebno jer počinjem nešto novo. Puno puta sam dosad pustila staro i počela novo. Radila sam to svjesno, ali je ipak često bilo i bolno i grčevito, a u terminalnoj fazi bih sama sebi nasapunala dasku i ne bi bio postignut cilj koji sam si zadala. Pogodila bih uvijek negdje, ali ne baš u onu metu koja je postavljena.
I tako se cijela ova priča sad lagano kotrlja i razvija, i izaziva reakcije, što je divno jer dokazuje ono da smo kovači vlastite sreće. Sama sam sve pokrenula, zar ne? Tako je meni iz te prve priče o Gospođi iz Centra, došla nova, Gospođa s Prisavlja. Već me puno toga naučila, i iz razgovora s njom rodilo se puno tema koje želim podijeliti s vama. Jedan od highlighta tog razgovora je definitivno ono što sam spomenula na početku. Početak nečeg novog i puštanje starog. Ja znam da vas prilikom kupnje i prodaje prati jedan posrednik, ali nije agent za nekretnine. Štoviše, on je agentu za nekretnine smrtni neprijatelj, a vama je često prijatelj. To je jedan nevidljivi posrednik, nešto što sam gore spomenula, to je onaj koji sapuna daske. Zvat ćemo ga imenom koje većina zna, makar on ima još puno imena. On je Strah. Strah ima puno prezimena, ovaj iz moje priče se zove strah od novog i otpuštanja starog.

Zašto se između ostalog, vaša nekretnina ne može prodati ili što je čest razlog, ali pravi razlog, ne-kupnje? E sad, znam ja da ima tu odgovora poput onoga da niste našli što ste tražili, niste prodali jer niste dobili dovoljno dobru ponudu… A jeste li ikad iskreno sami sebi odgovorili je li vas bilo strah promjene? Je li vas bilo strah toga što se sve može dogoditi novo u vašem životu onog trenutka kad potpišete taj ugovor i dobijete ili date novac? Je li vas bilo strah selidbe u novo i nepoznato, sretanja novih ljudi koji će se na tom putu naći, novih izazova, troškova, nepoznatog? Možete li sami sebi bez imalo varanja priznati da strah nije nimalo bio prisutan i da vam nije pomogao naći razlog da ne ispunite svoj cilj?

Iz mog iskustva, strah je kočnica broj 1 koja vas sprječava da prodate ili kupite. Razvije se taj strah u milijun različitih dobrih i logičnih izgovora, ali on uvijek imaju jedan zajednički nazivnik. I sad kad ovo čitate, ima li vama taj strah smisla? Ima li smisla da ne napravite promjenu zato što je se bojite? Nema smisla. Svejedno, to svaki dan gledam i pokušavam naći načina kako vam pomoći na tom putu. Jedino što sam do sad otkrila, a što pomaže, jest da kad imate povjerenje u mene onda taj strah gubi na snazi. Onda se velika količina straha kanalizira kroz mene, ali ipak skupa dođemo do cilja.
Povjerenje koje imate u agenta s kojim radite dovest će vas do cilja. Zato nađite agenta u kojeg imate povjerenja i radite samo s njim. On ili ona će vam pomoći da prevladate sve te izazove i krenete u novo. Za to vam treba samo jedan agent, ne dva, ne deset. Kad agent zna da ima vaše povjerenje onda će dati sve od sebe da dođete do cilja, jer mu je vaše povjerenje najbolji motiv za završetak posla. Kad znamo da imamo vaše povjerenje sve je lakše i znamo da ne držite figu u džepu jer ste u velikom strahu. Jedini recept za win-win. Nije li takav odnos ekskluzivan? I kad vam netko od kolega, ili ja ponudimo ekskluzivno posredovanje, znajte da vam time nudimo najbolju pomoć koju možete dobiti i jedino čemu se nadamo jest da smo zaslužili vaše povjerenje da vas pratimo na putu iz starog u novo. Zahvaljujem Gospođi s Prisavlja što je došla s povjerenjem i inspirirala me da ovo napišem i podijelim s vama.