Nema komentara

Gazda

 

Autorica: Ana Šenija

Koliko god imala tema o nekretninama i prodaji, uvijek se vraćam jednoj. Ponekad mi se čini da bi bilo lakše s malim djetetom nego s odraslim čovjekom kad se radi o pripremi nekretnine, u ovom slučaju stana ili kuće, za prodaju. Ovaj tekst je još jedan od načina na koji želim pomoći sebi, kolegama, a prije svega vama koji prodajete nekretninu da se to zaista i dogodi. U uredu imamo nazuvke za cipele koje ponekad obuvamo za obilaske nekretnina. Taj predmet koristimo u tri situacije. Kad vlasnik inzistira, kad je loše vrijeme i kad ne želimo zaprljati cipele. Kad smo u situaciji da ih koristimo iz prvog i posljednjeg razloga imamo problem. Ne, ne želim to nazvati izazovom. To je problem.

Kad vlasnik inzistira na tome da se potencijalni kupci prilikom razgledavanja prilagođavaju njegovom načinu života koji vodi u nekoj nekretnini, to uvijek znači da nije spreman oprostiti se od nje. Ako mislite da će netko uči i ostaviti prljavštinu po podu, to znači da ste sigurni da ćete je morati čistiti kad on ode. A zašto bi uopće otišao? Ako zaista prodajete onda želite da ostane, da ostane dovoljno dugo da bude siguran da to želi kupiti. Inzistiranjem na izuvanju cipela ili obuvanju nazuvaka potencijalnog kupca stavljate u položaj u kojem mu jasno dajete do znanja tko je gazda i kako se u gazdinom domu ponaša. A dok god se ponašate ko´ gazda niste spremni gazdovanje prepustiti nekome drugome.

Dakle gazda, maknite vrijedne tepihe ako ne želite da se po njima gazi, pripremite vlažnu krpu u kupaonici i kad kupac ode da u miru razmisli o stanu koji je vidio, obrišite pod. Ako želite prodati, naravno. Ako ne želite…to je tema za drugi blog. No, meni je najdraže ono kad obuvam nazuvke jer ne želim zaprljati cipele. E to je zaista kompleksna tema i ne znam hoću li ikad prestati pisati o tome. Ako me sa svakim tekstom jedna nova osoba čuje, moja misija je ispunjena. Živimo u 21. stoljeću u kojem je sve dostupno. Ali ne i krpa i voda. Tehnologija napreduje munjevitom brzinom i svi smo online, možda zato nemamo vremena očistiti stan. Medicina je uznapredovala i tvrdi da se više ne umire od bolesti prouzrokovanih lošim higijenskim uvjetima. Mislim da to medicina tvrdi samo zato što nisu u svoja istraživanja uključili agente za nekretnine da svjedoče svojim iskustvom.

Da, ljudi danas još uvijek žive u uvjetima koji su nezamislivi i teško ih je opisati. I ne, nemaju ti uvjeti nikakve veze s financijskim mogućnostima ili nemogućnostima. Vidjela sam puno stanova čiji su vlasnici visokoobrazovani ljudi s visokim primanjima pa su uvjeti života u tim stanovima bili više nego nehigijenski. Stupanj obrazovanja i materijalni status nemaju nikakve veze s urednošću jer sam prodavala i jako puno stanova ljudi koji su manje obrazovani i imaju skromna primanja pa žive u čistom i urednom domu. I dok god vi živite u tom domu, živite onako kako vam odgovara.

 

Ako vam je u redu da nemate gdje sjesti od nereda i ako vama odgovara da mačja dlaka prekriva svaki milimetar kauča, poda, kreveta, stropa, stola i svakog komada suđa, živite s tim. Ali u onom trenutku kad se odlučite za prodaju, onda više vaš stil života ne mogu biti prljavština i nered. Prvo zato što većina ljudi, na sreću, ipak živi urednim životom i vaš nered će ih šokirati i izazvati gađenje, pa će samo misliti na to i uopće se neće fokusirati na nekretninu koja se nalazi ispod gomile smeća. A drugo zato što vaša nesposobnost da pospremite i počistite šalje poruku koja glasi otprilike kao i u prvom slučaju, ja sam ovdje gazda i nije me briga što ti misliš. A zar bi vas zaista trebalo biti nebriga što kupac misli o predmetu prodaje?

Ako ste odlučili prodati, onda više niste gazda nego prodavatelj koji nešto želi od kupca. Svi znamo da je to novac. Ako nekom nudite nešto za što bi vam on trebao dati svoj novac, onda to nešto napravite i vrijednim tog novca. Ulaganjem svoje energije i vremena zaslužujete da vam se taj ulog i vrati u vidu ostvarenja cilja. Ne možete doći do cilja nepoduzimajući ništa da biste do njega došli. A često se susrećem s klijentima koji tako razmišljaju. Prečesto. To vam je isto kao da odlučite biti prvak u trčanju na bilo koje staze, a doma ležite. Morate se aktivirati.
Ima tu još jedan aspekt, a to je poštovanje. Neću puno moralizirati, ali zapitajte se koliko poštujete druge ljude kad im dajete do znanja da nisu vrijedni toga da uložite vrijeme i energiju u to da pospremite svoj stan kad vam oni dolaze. Baš vas briga, vi tako živite. I koliko cijenite svog agenta za nekretnine koji vam skreće pozornost na nered jer vam želi pomoći da prodate nekretninu, a vi ga ne slušate?

Vrlo je jednostavno, koliko energije u nešto uložite toliko će vam se i vratiti.

Nema komentara

Mjesto koje zovem dom

Autorica: Ana Šenija

Sjećam se tog osjećaja kad mi je jedino bilo važno da se negdje smjestim i da neko mjesto mogu zvati domom. Ne, na sreću, nisam bila beskućnik, ni u kom smislu. Ali bila sam mlada cura, iz male sredine, u velikom gradu, sama.
Prvo sam stanovala kod frendice iz srednje škole u Dubravi, u malom potkrovnom stanu u kući i smatrala sam je najsretnijom osobom na svijetu jer je imala taj „svoj“ komadić raja. Bio je to unajmljeni stan u jednoj ulici, u već spomenutoj Dubravi, kojoj se danas ni imena ne sjećam. Uopće nije bilo bitno. Bilo je bitno da ona ima taj svoj dom, kakav takav, ali topao i uredan i da si i ja to želim.

Prvo sam se bacila na ekspresno upoznavanje ljudi na novom poslu koji sam tad počela raditi i na traženje stana. Odmah sam među novim poznanicima našla jednu curu koja je isto trebala stan i odlučile smo se za zajednički život. Naravno, cimerstvo 😊. I nikad neću zaboraviti taj naš „drive“. Samo da nađemo neki ugodan i čist stan i mazit ćemo ga i paziti i zvat ćemo ga domom. I našle smo jedan slobodan stan u Centru. Odgovarao nam je Centar jako jer nam je objema posao bio blizu, ali nije bio uvjet. Uh, što smo se nahodale do tad i nagledale stanova koji se čak tako ne mogu ni nazvati. Ali dobro…

Dogovorile se mi s vlasnikom i uselile. Živjele smo tako sretno, odlazile pješice na posao, bile smo u gradu, nismo ovisile o javnom prijevozu ni zbog posla, ni zbog izlazaka. Dolazile smo doma i bile sretne što ga imamo. Svaka svoju sobu, zajednička kuhinja i kupaonica. Uh, milina… Stan je baš zadovoljavao sve one uvjete koji su nam bili važni. Raspored prostorija i lokacija savršeni! Predivna ulica, puna drveća i parkinga. U blizini je čak bio i jedan mali dućan u koji smo išle po sve kućne potrepštine, točnije, kavu. Ništa nam više od toga nije trebalo.

Dosta godina, seljenja i promjena poslova kasnije, na jednom od naših uredskih sastanaka četvrtkom kad predstavljamo svim kolegama nekretnine koje smo u proteklom tjednu stavili u ponudu, učini mi se da vidim neke poznate pločice u kupaonici dok je kolega predstavljao stan koji je dobio u prodaju. Da, bio je to taj moj prvi stan u kojem sam živjela s cimericom, sama u velikom gradu. Naš prvi dom i komadić raja. Neprocjenjivo utočište na koje smo se vraćale s posla, radile tulume za frendove, satima razgovarale za kuhinjskim stolom. I sad ga prodajemo??! I zamislite užasa, nitko ga neće. Neće ljudi stan pored pruge. Dvije pruge!

„I vlak i tramvaj prolaze ispod prozora, izmjenjuju se noć i dan i to stvara užasnu buku, koja smeta za normalan život“, kažu. A neće ni stan u staroj zgradi koja je pretjerano pošarana sprejevima. Što će prijatelji misliti kad budu dolazili u posjetu, u kakvoj to zgradi žive. Nikako nismo mogli uvjeriti ljude ni da to što je automobilski promet ondje jako gust njima neće smetati za život. A kupci su zaključili i da to nije baš onako raskošan građanski stan s jako velikim prozorima i širokim stubištem, pa ih je i to znalo odbiti. Zgrada je bila malo skromnija. A i cijena stana, kad je sada gledam, zaista je bila niska. I neće nitko kupiti moj prvi dom. Nismo čak ni tako puno ljudi odveli ondje, ali mnogima smo ga ponudili i zbog navedenih razloga mu nisu ni dali priliku.

A ja, kao da sam tad, u tom procesu prodaje, nakon puno godina izašla iz stana van i vidjela ono na što su drugi upirali prstom. Do tad nikad o tom stanu nisam razmišljala drukčije od tog da ima savršen raspored za nas dvije, lokaciju iz snova (15 minuta pješice do Trga) i da je naš. Da, pored stana prolaze i vlak i tramvaj. Činjenica je da je promet toliko gust i da gotovo nikad ne staje. Zgrada je stara i pošarana. Ulica je malo „siva“, nema ničega osim prometa i tih zgrada. Kad se jednom i uparkiraš, jako je teško izaći van zbog brzog i gustog prometa. Stepenište je stvarno bilo staro i neuređeno, a i stan isto tako. Ali bio je dom. Tad je to bio i na tom sam mu zahvalna.

Danas, iz perspektive agentice za nekretnine, s nezanemarivim iskustvom stvarno sam kod svake nekretnine svjesna činjenica koje možete zvati nedostatcima. Svaka ih ima. Baš svaka. I kod neograničenog budžeta nema te koja nema nedostatke. A što mislite zašto je to tako? Nekako mi se to poklapa s onom „ljepota je u očima promatrača“.

Kad ste mlada cura od 20 godina u velikom gradu i nemate ništa i nikog svog, želite samo neko mjesto koje možete zvati domom. Nije važno niti što se danonoćno izmjenjuju vlak i tramvaj pod prozorom, a zgrada se pritom trese, nije važno ni što je stepenište staro i prljavo. Važno je samo da se negdje smjestiš i sretan si. Kako godine prolaze i krcamo se raznoraznim iskustvima sve je teže naći ono što nas može zadovoljiti. Mislite da nisam u pravu….hm? Danas živim u rezidencijalnoj četvrti i ne mogu zamisliti da se vratim u ulicu pored pruge. A u njoj je nekad bio smješten cijeli moj svijet.

Nema komentara

Krojač po mjeri

Autorica: Ana Šenija

Nekidan mi je na sastanak u ured došla jedna gospođa koja nam se javila da traži stan u Centru. Zamolila sam je da se nađemo na kratkom sastanku, volimo se s kupcima prvi put sastati u uredu, bez obaveze da idu gledati nekretninu. Upoznamo se i popričamo o željama i mogućnostima, stvori se odnos između agenta i klijenta i onda sve ide puno jednostavnije.

I tako je i ova gospođa prepoznala važnost tog susreta u uredu. Nakon kratkog upoznavanja kaže ona meni da traži stan za kćer. E to je uvijek trenutak male žalosti i tuge…za mene, a ubrzo će bit i za nju. Teško mi je to objasniti i nije mi namjera nikog uvrijediti, ali najprostije rečeno dragi moji, to vam je k´o da nekog pošaljete da ode i da proba donji dio donjeg veša umjesto vas. Znate koji je to dio. Što će jadna majka nego udovoljiti svojoj mezimici koja živi na obali Lijepe Naše i nema, ama baš nimalo, vremena doći u Zagreb i tražiti sebi nekretninu. Odmah se meni pojavilo zločesto pitanje, a kad će sirota uopće stići živjeti u tom stanu kad ga nema vremena naći i kupiti?  Ali nije to sve, ima mezimica i budućeg muža koji živi u Zagrebu, ali ni on nema vremena gledati stanove. Nego, pošalju oni punicu. Saslušala sam gospođu dok mi je prenosila želje svoje kćeri. Ovako dakle: Centar, lift, parking, nova gradnja, uređen stan. E sad me još više zbunila. Pitala sam je da mi objasni što njenoj djeci znači Centar, zna se dogoditi da ljudi Centrom smatraju neki širi radijus od onoga što mi tako nazivamo pa sam samo htjela provjeriti. Gospođa dobro razumije raspored kvartova i lijepo mi objasni što misli. Dobro. Sad smo na jako osjetljivom teritoriju, a zove se očekivanja.

 

Očekivanja su toliko zeznuta stvar koja nas u životu, na svim planovima koče od trenutka kad postanemo svjesni sebe, pa dok god nam mozak radi. Očekujemo sve. Stalno nešto očekujemo i stalno se ljutimo jer nismo dobili sve što smo očekivali. Očekujemo da nam mama svaki dan daje da jedemo čokoladu kad smo mali. Očekujemo da nam dečko kupi poklon za rođendan, a nismo mu rekli da želimo da nam kupi. Pa on ne kupi i odmah postane bivši. Pa očekujemo da nam mama i tata kupe stan kad se odlučimo odseliti od njih, pa oni to ne naprave i cijeli život im zamjeramo jer nam nisu ništa dali. Pa onda očekujemo da nam svi budu zahvalni kad nešto napravimo za njih, a nisu nas to tražili i tako… Nama ljudima je u krvi da od drugih stalno nešto očekujemo jer da nemamo toga bili bismo apsolutno sretni i pomireni sami sa sobom, a to ne možemo jer onda život ne bi imao smisla. I tako mezimica koja živi na obali očekuje da Grad Zagreb u Centru ima novogradnju s liftom, malo kvadrata, puno soba, garažu i za to je spremna dati, s obzirom na stanje na tržištu, premalo novca. Tako meni majka prenosi. Vidjela ona negdje vani da toga ima, a ako ima u Beču, mora biti i u Zagrebu.

Zamolim gospođu da mi objasni zašto ne bi došao u obzir stan za uređenje, pa da si ga sami urede. E, ne zna odgovor na to pitanje. Pa je pitam bi li možda uređeni stan, ali je stara zgrada, u blizini jedne javne garaže, e ni to ne zna. A cijelo vrijeme dok razgovaramo gospođa mi govori da je najbolje da mi odemo pogledati sve što se u Centru prodaje pa će ona njima javiti što je od toga dobro. Zamislite koliko bi to trajalo. Baš mi bude teško kad moram ljudima srušiti snove, ali izabrala sam takvo zanimanje pa moram. A možda sad i nekom od vas rušim snove (naravno, pod uvjetom da imate povjerenja u moju ekspertizu😊)

 

Dakle, ako ima u Beču nikako ne znači da ima u Zagrebu. Centar Zagreba trenutno nudi samo stare zgrade koje mogu biti u boljem i lošijem stanju, kao i stanovi u njima. Na parking možete rijetko računati, na liftove isto tako. A ako vam se i posreći da to nađete, najčešće stan morate detaljno renovirati. Ako želite kupiti stan u Centru i živjeti u njemu i prihvatiti ovo, onda znajte, ako niste dijete Centra, da stil života nije isti u svakom kvartu i možda ovdje nećete bili toliko ovisni o automobilu kao npr. u Novom Zagrebu i možda vam garaža nije toliko nužna jer kad jednom sparkate auto, možda ga nećete po nekoliko dana maknuti. I ako vam to sve odgovara onda nikako nemojte mamu slati da vam traži taj stan jer mama neće u njemu živjeti. Ili još bolje, prijateljicu! Koliko god to brutalno zvučalo, ali vidjela sam to više puta, prijatelji znaju biti malo zavidni za činjenicu da kupujete stan i dat će vam svoje subjektivno mišljenje i sugestiju. Ništa nećete postići s tim da netko drugi umjesto vas obilazi nekretnine i onda vam prenosi što je vidio. Zar je stvarno realno očekivati da netko drugi vidi sve što vas zanima i da vam to objektivno i realno prenese? Očekivanja, joj, joj!

 

Zato postoje agenti. Kad nađete malo vremena, sami se sastanite s agentom i on će vrlo brzo na temelju vašeg razgovora napraviti okvir u kojem će tražiti nekretnine za vas i obavještavati vas o tom što je novo na tržištu, a vi ćete morati naći malo vremena da pogledate nekoliko nekretnina. Ako imate jasnu viziju željenog i prenesete je agentu i poslušate sve njegove savjete, nećete puno vremena izgubiti na terenu. I tad nitko ne probava donji veš umjesto vas već imate krojača po mjeri kojeg ne morate često posjećivati, osim ako se niste jako udebljali 😊

Nema komentara

Mi samo otključavamo vrata

Pisala sam već i o stanovima i o njihovim vlasnicima, kupcima, odlukama, a sad ću malo pisati o agentima. Znam da je percepcija agenata za nekretnine toliko raznolika da bi možda bilo jako zanimljivo tražiti sve vas koji ovo čitate da napišete svoje viđenje agenta za nekretnine.

Kolege i ja svakodnevno dobivamo pohvale i pisma zadovoljnih klijenata, na kraju krajeva, možete ih i pročitati na našim stranicama i u magazinu. U trenutku slanja tih preporuka za vas je posao već odrađen ili je na samom kraju, a za nas je to tek početak. l kako nas doživljavate na početku? Ono kad prvi put nazovete u ured s nekom idejom o suradnji jer nas je netko preporučio i kolegica kaže: kontaktirat će vas agent. I nazove vas agent. Pitate li se kako je ta osoba postala agent za nekretnine i što taj uopće radi? Otključava stanove? Kako dolazi do poslova? Ponekad otključava stanove, a ponekad samo pozvoni na vrata pa netko drugi otključa. A nekad ni to, vrata već budu otvorena. Jednostavan posao, jel tako? Mi isto svi mislimo da je najjednostavniji dio našeg posla doći na teren i sa smješkom spojiti kupca i prodavatelja. I to je opis našeg posla. Posredovanje. Spajanje ljudi koji imaju neke potrebe koje se poklapaju. A te potrebe su ono čime se zaista bavimo.

Kad otključam vrata jednog stana u sjenovitoj ulici punoj listopadnog drveća i kročim s kupcem u hodnik tog divnog stana izgrađenog 70-ih godina prošlog stoljeća, s velikim prozorima i pogledom na zelenilo, svaki put pomislim: Bože, što sam sve prošla s vlasnikom ovog stana da bih danas mogla samo otključati vrata. Kad sam prvi put došla vidjeti taj stan bio je hladan, prljav, pun stvari, izgledao je kao da je netko davno samo izašao i nikad se više nije vratio. Paučine posvuda, hrpa papira na stolu, cipele u hodniku… Gospođa koja me dočekala bila je malo zbunjena i uznemirena, živi u inozemstvu, ima tešku obiteljsku situaciju ovdje, mora prodati taj stan, a ne zna odakle krenuti. Nakon dužeg razgovora uspjela sam je malo umiriti i objasniti joj da moramo krenuti od papira, koji nisu bili ,,čisti˝. Uslijedilo je 6 mjeseci mailanja, dogovaranja, komunikacije s njezinim odvjetnikom, organizacije čišćenja stana, pa je onda pukla cijev. Onda smo potrošli neko vrijeme dok smo riješili tu vodu koja je izvirala iz zidova, pa smo ipak tek nakon toga čistili stan. Fotografirali ga i konačno 9 mjeseci nakon prvog susreta stan je bio spreman za otvaranje vrata. Tek nakon 9 mjeseci vođenja klijenta kroz sve dobila sam priliku staviti stan na tržište i prodavati ga. Naravno da nije svaki put tako. Ova situacija je specifična jer prodavateljica živi u inozemstvu i pomogla sam joj dovesti nekretninu u stanje za prodaju jer to nije mogla sama, ali jasno je da da bih joj mogla pomoći, moram znati kako. Osim što moram znati prodati stan, moram znati i kako ga osposobiti za prodaju. Ova gospođa je imala tu potrebu. A onda kad nađem nekog tko ima potrebu baš za takvim stanom, onda moram znati kako njemu pomoći da što lakše prođe kroz cijeli proces.

Tako će, uskoro, netko za moj lijepi stan u ulici listopadnog drveća dati ponudu za kupnju koju moram znati prenijeti prodavateljici i objasniti joj je li ta ponuda dobra i treba li je prihvatiti, a istovrmeno moram znati objasniti kupcu koji daje ponudu je li dobra i u skladu s tržištem. Eto, tek smo sad zapravo došli do tržišta, a i o njemu moram puno znati. Da bi moja gospođa iz inozemstva na kraju napisala i meni preporuku moram joj znati objasniti i kakve su prilike na tržištu. A s obziorm da to znam, ona će se na kraju dogovoriti s kupcem za cijenu koja će biti prihvatljiva i jednoj i drugoj strani i u skladu s tržištem. Naravno da ću ja posredovati u komunikaciji između njih jer znam potrebe i jednog i drugog, pa mi je posao da fokus zadržim samo na tom. Jer, zna se dogoditi da cijela kupoprodaja propadne zbog osobnog animoziteta stranaka. A složit ćete se da je to u najmanju ruku djetinjasto. Na kraju krajeva to je ipak posao i nema smisla da propadne zato što se prodavatelju ne sviđa kupčeva žena. A i to je moj posao. Na vrijeme otkriti da se prodavatelju ne sviđa kupčeva žena pa ih držati podalje jedno od drugog da se fokus vrati na ono što je važno.

Kad se konačno dogovore, sastavit ćemo ugovor koji će njih dvoje potpisati. A da bi bio dobro sastavljen i da bi obje strane bile zadovoljne ja moram znati objasniti odvjetniku elemente koji sačinjavaju taj ugovor. I kad se konačno taj ugovor potpiše trebat će me kupac. Kupac želi stan kupiti kreditom, pa mu treba pomoć oko pribavljanja dokumentacije za kredit, pa se možda neće dobro razumjeti s bankarom pa ću mu pomoći i u komunikaciji s bankom. Jednog dana kad taj stan u sjenovitoj ulici bude isplaćen i kad na kraju predam taj ključ s početka priče novom vlasniku stana najbolja nagrada za ovo sve što smo skoro godinu dana gradili bit će mi preporuka jer tako ću dobiti novi posao, a tu priča tek počinje.

Nema komentara

Hoćete li prvo kupiti ili prodati stan?

Uvijek pišem o stanovima jer su oni moj fokus. Radim u Centru i rijetko dobivam priliku prodavati kuće, pa gotovo uvijek pišem o stanovima. I namjerno sam stavila ovako malo zbunjujući naslov. Vidjet ćete da ima smisla. Želim vam pomoći u jednoj dilemi, odluci, kako god… Krenimo od početka. Često mi se dogodi da s novim klijentima dođem u situaciju koju ću sad opisati.

Prvi susret imamo na terenu, javili su nam se ljudi koji bi kupili stan i vidjeli su jedan koji im se sviđa u našoj ponudi i žele ga pogledati. Naravno da u prva dva kontakta (telefonska) nitko pristojan ne pita: ˝Imate li vi novca za trošiti ili samo gledate?˝ I tako, ne pita ni kolegica koja se javlja na telefon, ne pitam ni ja, jer nije pristojno. Organiziram svoj dan prema željama tog kupca, organiziram i prodavatelje prema željama kupca, pogledamo stan, svi ga jako hvale i dive mu se, pozdravimo se pristojno s prodavateljima i izađemo van. Na moje pitanje ,,Zadovoljava li ovaj stan vaše potrebe˝, nerijetko dobivam odgovor: ˝Divan je, to je baš ono što mi tražimo, ali moramo prvo prodati svoj stan˝. I to je uvijek, ali baš uvijek trenutak kad mi dođe slabo. Ne zato što mislim da moram svaki put kad izađem na teren nešto prodati, ne ni zato što što sam lijena pa mi se ne hoda s vama, čak nisam ni ljuta, nije mi zato slabo. Slabo mi je jer mi bude žao tog koji mi to izjavi jer zna što ga čeka, žao mi je  i onog prodavatelja kojeg smo upravo pristojno pozdravili jer se nada da ste baš vi kupac, a malo i mene jer mi je jako teško objasniti ljudima da to tako ne ide.

I kad iza toga pitam, a kako ste vi zamislili sad taj cijeli proces, dobijem gotovo uvijek isti odgovor. Vi biste malo gledali, pa kad nađete nešto što vam se sviđa onda ćete staviti svoj stan na tržište. Ne ide! Dakle, to nije pitanje je li bila prvo kokoš ili jaje. Ovdje je prvo kokoš i nema drugog načina. A kokoš je ta nekretnina koju morate prodati. Koji je smisao gledanja stanova ako nemate novac za kupiti onaj koji vam se svidi? Sigurna sam da vam ovo ne zvuči grubo kad to sad ovako čitate. Pogledat ćete nekoliko stanova i naići na onakav kakav želite, doći ćete doma i maštati o njemu, a ja ću vam za tjedan dana javiti da je prodan. Pa tako i drugi i treći i četvrti, a vaš stan koji ste tek stavili u ponudu još nitko nije ni došao pogledati. A još ako niste postavili dobro cijenu – ma nema kupca ni za lijek! A vi ste sebi našli stan! I što sad. Naravno da od panike gledate još više stanova, da imate rezervu, za svaki slučaj, ako se vaš proda pa da znate kamo ćete. Sve u životu ima svoj prirodni tijek, tako i taj proces prodaje/kupnje. I sad vam ovdje dajem recept za proći kroz to bez muke.

Ako ste odlučili prodati nekretninu u kojoj živite i zamijeniti je drugom, a jedina financijska sredstva koja su vam na raspolaganju su u nekretnini u kojoj živite, morate ih osloboditi. Mnogi se boje mogućnosti da će se stan u kojem žive brzo prodati i onda se neće imati gdje preseliti. Taj strah je opravdan. Da, možda se vaš stan brzo proda. I možda nećete imati novi. Daj Bože da se odmah proda i da morate u podstanare. Što prije to prelomite, bit će vam lakše. Puno je teže prodati nego kupiti nekretninu, još uvijek. I zato budite sretni ako se ona koju imate brzo proda, imat ćete slobodna sredstva da kupite drugu. Ali za to ćete možda morati podnijeti malu žrtvu stanovanja kod mame i tate ili u frendovom praznom stanu, ili će vam moja kolegica Andreja naći podstanarski stan dok ne kupite drugi. I ta faza će brzo proći, i neusporedivo je manje teška nego kad krenete obrnutim putem. Prvo ću kupiti, pa onda prodati.

A ako nemate pregled nad tržištem, i ako vas zanima kakvi se stanovi mogu naći na tržištu vaš/naš će vam agent dati detaljan pregled naše baze nekretnina, savjetovati vas kako dobro definirati što točno želite/trebate i eventualno vas odvesti u par nekretnina koje vam on savjetuje da pogledate da biste dobili širu sliku. Odlazak u razgled svega što vidite na portalima i svidi vam se na ekranu, bez stručnog savjeta dovest će vas samo do frustracije.